Sikedestroya & bybya project

E'o šta ka'e Wikipedija

Bitka na Neretvi, također poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss (njemački za "Bijeli slučaj"), a u Jugoslaviji često nazivan Četvrtom neprijateljskom ofenzivom), bio je njemački strateški plan o zajedničkom napadu Sila osovine započet početkom 1943. protiv partizana diljem okupirane Jugoslavije, u profašističkoj marionetskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tijekom Drugog svjetskog rata. Ofenziva je trajala od siječnja do travnja 1943. godine.

Nijemci su htjeli uništiti središnje zapovjedništvo Partizana, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, i glavnu Partizansku bolnicu. Sile osovine su okupile devet divizija, šest njemačkih, tri talijanske, te dvije ustaške divizije i velik broj četničkih i ustaških formacija. Procjenjuje se da je preko 150 000 vojnika sila osovine napalo znato malobrojnije partizanske odrede, uz koje su bili i ranjenici.

Operacija se provodila u sljedećim koracima:

• Weiss I je započeo 20. siječnja 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske.
• Weiss II je uslijedio i započeo 25. veljače borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve.
• Weiss III je otpočeo u ožujku i ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspijeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore, tako da treći stupanj nije uspješno izvršen

Do kraja ožujka Sile su osovine ubile oko osam tisuće partizana, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu Bosnu i Hercegovinu partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od Drine.

Iduća velika ofenziva je Bitka na Sutjesci, dio Pete neprijateljske ofenzive, ili kako su je Nijemci nazvali "Operacija Schwarz".

1969. godine snimljen je film Bitka na Neretvi koji opisuje te događaje.

Smrću Milana Kangrge zatvara se čitava epoha nacionalne kulturne historije, nestaje posljednji od četvorice formativnih filozofa razdoblja nakon II. svjetskoga rata (uz Pejovića, Petrovića i Sutlića), odlazi posljednji od filozofa koji su formirali zagrebačku skupinu Praxis (uz Bošnjaka, Petrovića i Vranickoga).

Nadživjevši kolege, Kangrga je posljednjih godina nerijetko doživljavan kao posljednji Mohikanac. Njegov je temperament i u poznim godinama jednako eruptirao – neumorno je sudjelovao ne samo u filozofijskim raspravama, nego i u aktualnim sukobljavanjima. Deseci studentskih naraštaja (i mnogi posjetitelji nekada popularnih javnih tribina) pamtili su ga ne samo kao jednoga od najutjecajnijih filozofa, nego i kao iznimnoga govornika, polemičara, odgojitelja.

Njegov tiskani opus obuhvaća petnaestak knjiga i stotine članaka jedinstveno koncentriranih na radikalnu interpretaciju Marxova temeljnoga stajališta, razumljenoga, s jedne strane, u nastavku na njemački idealizam, prvenstveno na Hegela, a, s druge strane, posredstvom bitnih dvadesetostoljetnih mislilaca, ponajprije Lukacsa i Sartrea. Disciplinarno, Kangrga se je posebice bavio etikom, no njegovi su izleti u druge discipline (od ontologije do filozofije politike) bili ne samo česti nego i plodni. Unutrašnja konsistentnost Kangrgina opusa svakako nema premca u domaćoj filozofiji.

Ostat će, svakako, upamćen po teorijskoj konsekventnosti, ali i po jedva usporedivoj borbenosti kojom je do krajnjih granica (gdjekada i svađalački) branio svoja stajališta. Nezaboravna je njegova posve posebna značajka: umna buka, navada da nikada ne govori mudro i tiho, da diskusijske prinose doživljava kao pravi povod za vehementno razvijanje vlastitih, da govoreći misli i misleći govori. Kangrgin je širi utjecaj nezanemariv – od općeprihvaćenih filozofijskih sintagmi, do svakidašnjih uzrečica koje su u stalnoj uporabi neovisno o zaboravu njihova izvora.

By Žarko Puhovski, preuzeto sa vecernji.hr

Wikipedija o Milanu Kangrgi

Rodio se u Zagrebu, gdje je pohađao i završio osnovnu školu i gimnaziju, maturirao 1942. godine. Polazi domobransku časničku školu u Austriji 1943.–1944., nakon čega služi kao zastavnik. Od svibnja 1945. godine je u Jugoslavenskoj armiji, a demobiliziran je koncem 1945. godine. Studira filozofsku grupu predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi filozofski članak, pod naslovom "O etici", objavljen mu je već 1948. godine u Studentskom listu, a svojim je sadržajem naljutio tadašnje birokrate. Diplomira 1950. kao jedini diplomirani student filozofije te godine. Iste godine postaje asistent na Odsjeku za filozofiju iz predmeta etika i estetika. Redovni profesor na istom fakultetu postaje 1972., i u tom svojstvu ostaje do mirovine 1993. Godine 1953. postaje član KPJ, ali već iduće je godine isključen i više nikada nije bio član. Jedan od pokretača sveučilišnog časopisa Pogledi 1952. godine (glavni urednik bio je Rudi Supek). U njemu objavljuje svoje prve radove, npr. "Problemi ideologije" 1953. godine. Već 1954. godine, časopis je zabranjen nakon žetoke kritike iz redova partije. Godine 1957. jedan je od osnivača općeteorijskog časopisa Naše teme, u kojem objavljuju i filozofi. Doktorirao je s temom Etički problem u djelu Karla Marxa. Nakon toga, od 1962. do 1964. godine, boravi na studijskom usavršavanju u Heidelbergu, kao stipendist Alexander von Humboldt Stiftung (Humboldtova zaklada) (Bad Godesberg, SR Njemačka). Godine 1964. jedan od osnivača časopisa Praxis, koji postaje središte okupljanja i snažne profilacije grupe filozofa koji su po njemu dobili ime praxisovci. Isti časopis je poslije došao na loš glas, jer je kritičarski reagirao na loše promjene sa velikim odmakom, a često je povlađivao antihrvatskim pojavama i nastupima u SR Hrvatskoj i Jugoslaviji, štoviše, smatra se da su neki od praxisovaca kao pozadinu blaćenja Hrvatske i Hrvata koje je izgovorio izmanipulirani Ernst Bloch. ^[1]

Održao je zapažena predavanja u Bonnu, Münchenu, Pragu, Budimpešti, Moskvi, Kijevu i drugim gradovima.

Profesor Kangrga bio je jedan od posljednjih Mohikanaca marksizma, pa je tako često kao duhovit čovjek, znao reći za sebe: "Ja sam ostao proleter!"

Preminuo je 25. travnja 2008. godine u 84. godini u Zagrebu.

I jedan Kangrgin članak o Marxu:

http://solidarnost.mahost.org/PS_kangrga_revolucija.htm

Evo jedan zanimljiv tekst Petra Lukovića na temu Tita, a povodom 21. godišnjice Titove smrti,  ( one koji ne znaju podsjećam da je to bilo 2001. godine )


Sasvim bizarna cinjenica da upravo ovu recenicu pisem 4. maja 2001, u 15.05, tacno 21 godinu nakon smrti Najveceg Sina Nasih Naroda & Narodnosti (sifra drug Tito), sa sobom nosi vrstu secanja na koju je tesko ostati ravnodusan: prokletstvo proslosti sazdano od milion sitnih uspomena na les bivse velike Jugoslavije, danas, ovog casa, izgleda iracionalno, bas kao i dugogodisnji prizori s jugoslovenskih ulica na kojima su gradani, tocno u tri i pet, uz zvuk sirena, godinama stajali, obelezavajuci ne samo Titovu vec i svoju buducu smrt. Ako je jedna od kvaziintelektualno­disidentskih teza bila da je u pitanju prakticna narodna nekrofilija ­preciznije, erotsko posvecenje rahmetli gospodaru ­ispostavilo se, mnogo godina docnije, da je fizicka Titova smrt, u stvari, bila kolektivna psihicka umrlica za svakog od nas, prepustenog necemu sto psiholozi amateri zovu "Sloboda Neslobode", osecanju da je Diktator mrtav i da posle njegove smrti sve mora i moze i hoce da bude bolje. Malo sutra.
Voleli Tita ili mrzeli Tita ili prezirali Tita ili se gnusali Tita, iz perspektive maja 2001. Titovo Carstvo (SFRJ) izgleda kao poslednji nedosanjani san svake od ovdasnjih balkanskih generacija. Biti antititoista today ne samo da je ideoloski passe vec besmisleni mentalni napor da nam se dokaze kako je, jebote, Josip Broz kriv za sve: uzeo inozemne kredite, drogirao nas lepim zivotom, uverio nas kako smo, addicted, pristali da materijalno volimo vise nego duhovno, jebes kosovsku legendu spram letovanja na Hvaru.
Kao netko tko je proziveo Titove godine i beskrupulozno uzivao u njima ­putovao, zajebavao se, bio uveren u to da je Jugoslavija farsa, ali vesela farsa koja ce potrajati, pizdeo nad kongresima i ideoloskim marketingom, ali ubrzo shvatio koliki je vic u pitanju, obilazio Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Makedoniju, ponasajuci se kao Gradanin SFRJ kojem nikad nije bilo dosta zezanja i uzivanja ­povratak u 4. maj 2001. strasan je samo zbog cinjenice da nijedne srpske novine nisu objavile da je (moj/nas) drug Tito umro pre 21 godinu. Kao da to nije The Vest koja bi zasluzila naslovnu stranu, makar zbog funny cinjenice da su nam svi danasnji vladari ­sta god oni bili ­ziveli u ono vreme i to, da dodam, ugodno. Nesto se ne secam da su, recimo, drug Batic ili drug Ðeric ili drug Joksimovic ili drug Covic imali nekakvih problema: da se mozda nisu spalili usred Beograda kao Jan Palah 1968. usred Praga, da im nije eventualno nesto falilo jer su verovali u postitoizam kao demokratsku visestranacku soluciju?
Uopste, da priznamo nevoljno, trabunjanje o titoizmu ove 2001. godine ima smisla koliko da pricamo o esktremnom budizmu u Pirotu; sve ono sto je obelezavalo Brozovu eru ­takozvano samoupravljanje, takozvane nesvrstane, takozvanu radnicku klasu, takozvani socijalizam ­jeste bilo Takozvano na svakom od licnih primera; jebes Kongres Saveza Komunista (XI ili XII, koga je briga) ako u slovenackoj ekspozituri podizes svoje devize s kamatom; s tim devizama kupujes robu na kredit ­a za ostatak love ides u London, tek da ti dupe vidi puta.
Ne izmisljam: taj sam slucaj. I bas me je boleo Kardelj, Rankovic, Stevan Doronjski, mnogo sam se uzbudivao oko Fadilja Hodze, tako mi je docnije bilo svejedno sto je u Predsednistvu (pokojni) Sejdo Bajramovic, nekadasnji sportski maser u lokalnom klubu; sve se ­budimo iskreni ­svelo na verziju zarade; dok imamo para, Jugoslavija, ovako sakata, bez Tita, ima smisla... Antikomunizam, tadasnje seljacko verovanje da je Milosevic pravi Srbin, a Ante Markovic prikriveni ustasa koji izvrsava naloge rahmetli Broza, pretvorilo se u opstenarodnu histeriju u kojoj je Tito kao simbol... Ili, sve sto je Tito radio, sve sto su ljudi od Tita dobili, upravo everything sto smo materijalno stekli i duhovno ostvarili, dovedeno je pod sumnju: da li je vlasnik sporeta Gorenje pravi Srbin, do jaja? Je li Murin kupac normalan?
Ludilo organizovano na najdrzavniji nacin dalo nam je sve odgovore; Tita smo ubili po drugi put, ves­masine razbili, Murine kapute iseckali na komade tek da Slovencima pokazemo koje su spektakularne pizde.
Maltretirati mrtvog Tita bila je, recimo, vesela SPS­zabava u kojoj su novobogatasi govorili o grozzznom Brozovom nasledu; a onda ­domaca opozicija u kojoj se nije znalo tko je veci Antitoista: da li je to dr Voja Kostunica koji nikad nije bio clan Saveza komunista ili je to dr Ðindic koji takode nije bio member of SK, sve demokrata do demokrate, cak i Vladan Batic danas podseca na to da on nikad, daleko bilo, nije prismrdeo Savezu komunista.
Hocete licne detalje za SDB uporabu? Jesam bio clan Saveza komunista, jesam bio u soku kad je Josip Broz umro, jesam bio protiv Milosevica jos od 1986, jesam ­uzaludno ­verovao da ce SFRJ bar jos neko vreme opstati, ali ni onda, ni sad, nisam se bavio Titom i njegovim tajnim eksperimentima protiv vaskolikog srpskog naroda.
A mozda je pametno ­da sve porusimo, zajebemo, pokoljemo, preselimo, odagnamo u inozemstvo i potvrdimo kako smo Antikomunisti, gde pod komunistima fiksiramo dr Miru
Slobodana, zaboravljajuci sta nam se, vaistinu, desilo i cijom zaslugom. Nasom zaslugom, da potvrdim, s neizmernim (anti)komunistickim zadovoljstvom!
Srecna vam 21. godisnjica, drugovi!

Džoniju Štuliću, danas, 12. 04. je 55. rođendan.... Budući da još uvijek vodim računa o tome, poput tinejdžera, e'o, čestitam mu preko mog zbloga, ako bi slučajno naletio, i kačim neki Šerbedžijin tekst, koji sam neku večer našao slučajno, vršljajući po netu.... Džone Štuliću, budi mi silan i dobro mi stoj.......

Rijetko sam na nekog frajera tako bio “odvalio” kao na Johnnyja Štulića.
Nekako mi se ama baš sve sviđalo u njega: njegove pjesme i način na koji ih je pjevao, njegov brzi govor kojim je teško slijedio još brže misli i grčevito se borio da mu ne pobjegnu, njegova posebnost u svemu. Tako jednostavan a tako prokleto kompliciran. Volio sam tu kontroliranu histeriju u njegovim pjesmama, taj njegov pravi zagrebački rock and roll.

Zanemarimo li jedan zajednički let na relaciji Beograd – Zagreb, kad smo, sjedeći u repu aviona, izmijenili nekoliko rečenica o politici i o ulozi i značaju Ante Markovića na političkoj YU sceni, zadnji put smo se ljudski družili početkom devedesete u Klubu filmskih radnika. Sjećam se da smo ispili dosta votke. Imao je izrazito duge kose i bradu od tri tjedna. Onako mršavog i ispijenog lica, izgledao je kao Krist, a čini mi se da se podsvjesno i furao na taj imidž.
Rijetko koga sam od svojih mlađih prijatelja puštao da vodi glavnu riječ u društvu, no s njim se nije moglo natjecati. On je odmah preuzimao bank u svoje ruke, bez obzira tko je sjedio za stolom. I kao još jedan moj prijatelj, čije ime uz Johnnyjevo neću spominjati jer se nisu baš prijateljski razišli, u sve se najbolje razumio – u politiku, u glazbu, u hranu, u votku i vino, u žene…
Puštao sam ga te večeri u Klubu filmskih radnika da se pravi važan, više no što je zaslužio, i zbog njegove lijepe djevojke koja je govorila nekim stranim jezikom koji joj je savršeno pristajao. Bila je dobar izbor za toga našega karizmatičnoga “Krista jugoslavenskoga rocka”.

Od tada se više nismo vidjeli. Znao sam da živi negdje u Holandiji, u blizini Amsterdama ili nekog drugog većega grada. I da ne putuje. I da ne vozi ni bicikl. I da ne želi nikakve kontakte ni sa kim.
I da više ne pjeva i ne svira na svojoj gitari javno. I da prevodi Ilijadu i Odiseju sa starogrčkog na hrvatski…

Želio sam ga nazvati ili mu napisati pismo i pozvati ga da na našoj tvrđavi Minor na Malom Brijunu napravi koncert. Pretpostavljao sam da će odbiti, ali tko zna… Johnny je nepredvidiv i možda će se baš odlučiti da je ovaj “odisejski” otok pravo mjesto za njegovo ponovno viđenje sa svojom publikom u Hrvatskoj.

Broj sam dobio od zajedničkog prijatelja Mile Rupčića, koji je imao mnogo zasluga za svojedobno uskrsnuće mladoga i nepoznatog studenta Johnnyja na zagrebačkoj javnoj sceni.
Bilo je oko šest sati poslijepodne po holandskom vremenu, početkom godine 2006. kad sam ga nazvao telefonom.

Javio se topli i lijepi ženski glas, na onom istom stranom jeziku kojim je prije 16 godina, jedne noći u zagrebačkom klubu filmskih radnika, prosipala svoju raskošnu ženstvenost i gracilnost.

- Hallo….here is R.S…..I would like to speak with Johnny Stulić, please….
- Sorry... he is not at home …he has his football mach and he will be back in about two hours… please… call him later…

Zahvalio sam joj se i rekao da ću nazvati kasnije. Sa ženama ili djevojkama svojih prijatelja koje nisam dobro upoznao, uvijek sam samo službeno razgovarao. Nazvao sam ponovno za dva i pol sata. Da mu dadem vremena i za pivo poslije utakmice.

- Kojim dobrom, Šerbedžija? - pitao je i ne sumnjajući da je netko drugi s onu stranu žice.
- Zdravo, Johnny, jesi li pobijedio?
- Jesam. Dobili smo 2:0, ali ne znam koji se kurac to događa… to sa mnom i loptom… nekaj se dešava… a ne mogu prokužiti što je…
- Pa nisi više mladac – rekoh – imaš ti već nekih ozbiljnih okova na nogama….
- Nemoj me jebati, nemaš pojma… Jači sam no ikad… tijelo mi je k'o stijena… Nikad nisam bio bolji… ali nekaj ne razmem…. nekaj se događa i ne mogu prokljuviti kaj je to…

Nisam više htio forsirati tu temu i nisam mu rekao da sam ja svoje kopačke prošle godine “objesio o klin” jer znam da bi on vjerojatno pomislio kako je razlika između mene i njega u nogometu golema i ja mu ne bih mogao dokazati da sam bio bolji nogometaš od njega. Ali bi mu to zasigurno potvrdili i Močibob i Zajec i Pavo i Kuže i Ražić i Zambata i Mamut i Benco i Bracun i Mico Vujanić i cijela moja ekipa Tiffanyja i Slobode iz Podsuseda s kojima sam svojedobno igrao nogomet.

- Nego, zašto zoveš? Što te muči?

Ponekad je svojom simpatičnom arogancijom podsjećao na Arsena, kao i svojim prvim pjesmama, uostalom. Nisam ga želio previše cimati niti se igrati s njime igre “tko je trenutno jači”.

- Ne znam znaš li, ali mi već nekoliko godina svakoga ljeta na Brijunima…..
- Znam, čitao sam nešto… radite neke predstave na Brijunima… i što hoćeš?
- Pa htio bih ti predložiti da ovoga ljeta napraviš svoj koncert kod nas na Brijunima… Prošle godine je bio Arsen… Bilo je sjajno… Pa smo mislili da ove godine ti napraviš svoj koncert…

Tišina. Nikakvog odgovora.

- Halo Johnny… čuješ me?
- Čujem ja tebe, čujem…

Opet tišina.

- Pa što misliš o tome?

Opet tišina.

- Halo, Johnny, čuješ me?
- Čujem ja tebe, čujem…

I opet tišina.

Sad već znam da se nije veza prekinula jer sasvim tiho čujem njegovo disanje i zamišljam ga kako sjedi na stolici i prevrće telefonsku žicu u ruci, zagledan u neku točku na bijelome zidu svoga stana u Holandiji…

- Šerbedžija… - iznenada je prekinuo tišinu…
- Da?
- Bi li ti, bogati, išao sada, ovoga trena, igrati u «Labuđem jezeru» u Boljšoj teatru u Moskvi?
- Molim? - rekoh kroz smijeh.
- Pa da igraš balet u Boljšoj Teatru. U «Labuđem jezeru». Iljič Čajkovski. Crnog Princa…

Nasmijao sam se. To je bio stari Johnny.

- I što bih sad trebao reći? Nemoguće, zar ne?
- E pa nemoguće, Šerbedžija… To ti želim reći… Do kurca nemoguće…

Ja sam tamo imao svoju mamu i svog tatu. I oni su imali svoj stan. I svoj život. I svoj grad. I svoju državu. Ja više nemam tamo mamu i tatu i oni nemaju tamo svoj stan, ni svoj grad, ni svoju državu…

Govorio je, kao i uvijek, povišenim glasom i tako brzo da je gotovo zamuckivao pri pojedinim riječima. Zatim je na red došla politika, pa javne ličnosti, pa mentalitet naroda, pa običaji i primitivnosti, teatri, sveučilišta, pa opet nogomet i neriješeni problemi s loptom koji ga u posljednje vrijeme ”jebu” te ne može prokljuviti u čemu je štos, pa Ilijada i Odiseja i nekoliko citata na koje je bio posebno ponosan, sve dok se nije umorio od siline riječi koje je neslućenom brzinom izmitraljizirao u slušalicu, te je na koncu, nakon dubokog uzdaha, gotovo promuklo prošaptao: Uostalom, ja nemam ni pasoša!

- Pa eto dobrog razloga - pokušavam ja malo pragmatično. - Ti znaš Duška Ljuštinu?
- Znam Ljuštinu, tko ne zna Duška Ljuštinu?
- E pa on ti sigurno može pomoći oko tih formalnosti da dobiješ pasoš…

Sjetno se nasmijah u sebi, kako to ja svoga pobratima Ljuštinu spremno nudim za pomoć, kao da je on svemoguć i može riješiti sve probleme, od Kazališta Ulysses, Bandićeve izborne taktike do Štulićevog pasoša.

- Ali Šerbedžija, ja ne želim nikakav i ničiji pasoš… I ne želim putovati nigdje… I ništa me se više ne tiče… naročito ne ono tamo gdje sam nekad živio. To je za mene kraj… shvaćaš li ti to, čovječe?

Zašutio je. Šutio sam i ja. Šutjelo je i sve oko nas i gotovo da se čulo kako njezina mala mačka negdje u blizini nekog toplog holandskog kamina prede…

Htio sam mu reći, ovako iz daljine od jednog čitavog oceana i cijele sjeverne Amerike, da ga i te kako razumijem i ne samo da ga razumijem nego mu se i divim i kako se katkad prezirem što mirim u sebi svjetove i kao kakav srednjoškolski profesor pokušavam pomiriti suprotnosti i razumjeti različitosti, te kako mu zavidim na tom njegovu odabiru kojim je sebe samoga pretvorio u jednog od antičkih tragičnih junaka koje prevodi s grčkog na hrvatski.

Htio sam mu puno toga reći. Kako razumijem njegovu ogorčenost, ali mislim da je vrijeme da se razorene obale ponovo zidaju. I da u ovome podijeljenom svijetu nama pripada naš dio, i ne samo naš nego i njihov, jer smo jedni na druge osuđeni. Htio sam mu reći da je naša dužnost pjevati pjesme i onima koji nas ne vole i kako je to gotovo božje poslanje u kojem ljudi dobre volje spajaju svjetove. I kako nemamo pravo na nasu sebičnost i povrijeđenost, ma koliko ispravni bili.

I još sam mu htio reci kako mladi ljudi koji ga nikad nisu uživo vidjeli pjevuše njegove pjesme i kako u Zagrebu još uvijek postoje mjesta i ulice uz koje bi se njegova ramena savršeno naslanjala. I da tramvaji još voze istim putovima na Remizu i da je Ožujsko pivo bolje no ikad. I da su Zagrepčanke opet najljepše cure u Europi…

Htio sam mu reći puno toga …

Šutjeli smo dalje. Kao da je ta tišina kojom smo jedan drugoga doticali naša jedina stvarnost, jedino što je preostalo.

Ničega više. I ništa više. Samo se čulo neko isprekidano zujanje u telefonskim žicama koje su povezivale našu obostranu zanijemjelost.

- Dobro... bar sam pokušao… - prvi sam prekinuo tišinu.
-Ajde Šerbedžija, bilo je dobro čuti te - rekao je nekim toplijim i pomirljivijim tonom, i podsjetio me na neke naše davne noćne zagrebačke šetnje pokislom Ilicom, kojom smo poslije nekih tuluma lutali skupljajući rasuta svijetla što su padala iz blještavih izloga na naše mokre kapute dok se njegova kao ugarak crna vlažna kosa presijavala od kiše i briljantina.

- Javi se ponekad, kad te put ovamo nanese….
- Hoću, svakako hoću…..kad me put nanese…
- Bog!
- Bog!

Rade Šerbedžija © radiosarajevo.ba
Ilustracije: Boris Stapić